Zašto su liberali liberali?
Zašto su liberali zaista liberali?... Što ih stvarno pogoni?
Ovdje pod "liberalima" ne mislim na zagovaratelje slobodnog tržišta (u koje se i sam ubrajam) već na one svjetonazorske liberale, kojima su od slobodnog tržišta daleko važnije pomodne fraze i fenomeni kao "ljudska prava", "feminizam" ili "politička korektnost", po kojima oni mjere napredak društva i oko kojih stvaraju puno histerije u želji da ih društvo prihvati.
Čemu toliko histerije i ostrašćenosti oko tih pomodnih pojava koje propagira liberalna struja?... Što su stvarni motivi tog svjetonazorskog opredjeljenja?... Radi li se u pozadini priče zaista o empatiji i iskrenoj želji liberala da zaštite druge ljude i stvore pravedniji svijet?... i, ako je tako, zašto se ne zalažu za sve ljude nego samo za određene skupine?... Postoji li iza svega neki drugi motiv kojeg oni nisu svjesni?Ako se pažljivije obrati pažnju na retoriku i način razmišljanja ljudi liberalne orijentacije, može se primijetiti kako isti dijele uvjerenje da su oni jedna ekskluzivna manjina u društvu, intelektualno superiorna i iznad "glupe mase"... smatraju se nekom intelektualnom elitom društva, nekim boljim i plemenitijim ljudima, više razine svijesti nego što je većina.Po njihovoj retorici može se također primijetiti da im ideja o pripadnosti toj skupini "boljih" pruža veliko samopouzdanje i izrazito dobar osjećaj u svojoj koži - osjećaj uzvišenosti, samozadovoljstva i ponosa svojim liberalnim opredjeljenjem.
Upravo taj "dobar osjećaj" uzvišenosti nad drugima pravi je razlog zašto su oni liberalni - liberalni su zbog SEBE, a ne zbog drugih... liberalni su zato što se ONI dobro osjećaju kao članovi tog kluba "boljih" i "pametnijih" od "glupe mase". Izražena potreba da pokažu okolini koliko su liberalni govori da se u pozadini njihovog svjetonazorskog opredjeljenja zapravo ne radi toliko o empatiji za druge ljude, koliko o potrebi da prezentiraju sebe kao nešto više pred okolinom u kojoj žive. Liberalne stavove koriste kao medalju kojom pokazuju svoju pripadnost skupini "boljih" i kojom zadobivaju poštovanje ostalih njenih članova.Tako da zapravo nema neke velike plemenitosti i altruizma iza sve te priče o zaštiti manjina i ljudskih prava, kao što liberali vole vjerovati. Njihov angažman za ljude i ljudska prava rezerviran je samo za određene skupine ljudi, zaštita kojih njima donosi mjesto u klubu "boljih" i onaj "dobar osjećaj" uzvišenosti nad većinom. Naime, daleko je više ljudi u svijetu koji su daleko ugroženiji od svih manjina za koje se liberali zalažu, ali oni neće tim ljudima posvetiti ni 1% vremena kojeg će posvetiti pravima npr. homoseksualne manjine. Radi se, dakle, o trendovskom ponašanju, a ne o pokretu plemenitih pobuda, a liberalna struja kroji trend kojim definira koje skupine ljudi u društvu je pomodno štititi.
Stoga, pravi razlog liberalnog opredjeljenja nije altruizam već egoizam. Ta egoistična potreba za izdizanjem i dokazivanjem sebe prava je motivacija tog opredjeljenja i ona se jasno očituje u njihovom držanju - izuzetno samozadovoljnom i ponosnom zbog liberalnih svjetonazora, očituje se u snažnoj potrebi liberala da pokažu okolini koliko su liberalni, u želji da se njihova pripadnost toj skupini "boljih" vidi, a naročito se očituje u njihovom ophođenju prema neistomišljenicima prema kojima se odnose s visoka, pretenciozno, sarkastično i općenito ponižavajuće... kao prema intelektualno "nižima" u odnosu na "elitu" kojoj sami pripadaju.Liberali neistomišljenike vide kao intelektualno inferiorni dio društva, manjeg opsega znanja i slabije mogućnosti spoznaje u odnosu na sebe, nedovoljno kompetentan da u svakoj situaciji odlučuje o društvenim pitanjima i kojeg bi oni, kao "bolji" dio društva, trebali štititi od samog sebe. Tako je, primjerice, među liberalima česta ideja da bi "ljudima trebalo zabraniti da principom većine odlučuju o usvajanju djece od strane homoseksualnih parova". Drugim riječima, po njima bi "glupa masa" trebala moći odlučivati samo unutar granica koje joj postavi onaj "bolji" liberalni dio društva.
Uobičajeno ophođenje liberala s neistomišljenicima svodi se na ridikuliziranje - sarkazmom, cinizmom, ismijavanjem... vrši se pritisak na neistomišljenika i posramljuje ga se do te mjere da on odbaci svoje stavove ili ih barem prestane izricati na glas. Pri tome se ne mora nužno davati suvisle argumente, već se ponižavanje kao takvo koristi kao vrlo efektivno sredstvo ušutkavanja.Liberali se prema drugima na takav snobovski način ne ponašaju svjesno. Daleko od toga da su to loši ljudi zloćudnih namjera. Sami po sebi, oni su obični ljudi koji iskreno vjeruju u altruistične i plemenite motive svog socijalno-političkog opredjeljenja i u liberalizam kao ispravan put za pravednije društvo. Zbog onog "dobrog osjećaja" o sebi, oni iskreno vjeruju u ispravnost svojih stavova te u svoju ulogu boraca za pravdu i potlačene.
Oni se, naime, snobovski ponašaju jer su izmanipulirani... njima se manipulira kroz njihov ego na način da ih se za prihvaćanje liberalnih ideja kontinuirano i uporno nagrađuje uzvisujućim epitetima ("progresivan", "moderan", "osvješten", "educiran"...), čime se potencira ideja njihove intelektualne nadmoći u društvu te u njima kontinuirano podgrijava onaj "dobar osjećaj" uzvišenosti nad drugima. Tim uzvisivanjem svojih sljedbenika te ponižavanjem svih koji to nisu, liberalna struja društvu nameće sliku da su njene vrijednosti za "bolje i pametnije" ljude, dok neprihvaćanje istih implicira pripadnost intelektualno "nižima".
Nesvjesni svog snobovskog ponašanja, liberali su još manje svjesni odakle ono potječe i načina na koji se ono, mimo njihove volje i znanja, oblikuje. Naime, obrazac ponašanja kojeg svakodnevno prakticiraju, a koji podrazumijeva diskreditiranje neistomišljenika ridikuliziranjem, osmislio je čovjek pod imenom Saul Alinsky, koji je tvrdio da je "ridikuliziranje najmoćnije oružje" i definirao ga kao jedno od dvanaest pravila ljevice za obračun s neistomišljenicima. Ponašanje liberala (potpuno nesvjesnih tog procesa) oblikuje se po tom obrascu kroz lijevo-liberalne medije, koji na svakodnevnoj bazi propagiraju ridikulizirajući i ponižavajući odnos prema neliberalno orijentiranim članovima društva. Ridikulizirajuću retoriku, koju im plasiraju određeni mediji, liberali ne prepoznaju kao pretencioznost, oholost i snobizam istih, već kao pokazatelj njihovog znanja, ispravnosti argumenata i intelektualne nadmoći, te u tom uvjerenju i želji da i sebe prikažu takvima, preuzimaju njihov obrazac ponašanja.Saul Alinsky: "Ridicule is man's most potent weapon. There is no defense. It's irrational. It's infuriating. It also works as a key pressure point to force the enemy into concessions."
Liberalu je vrlo teško spoznati da se njime manipulira, budući da je ta spoznaja dijametralno suprotna njegovom viđenju sebe kao pripadnika intelektualne elite. Za nekog tko sebe vidi na taj način, teško je pretpostaviti da se nalazi u ulozi izmanipuliranog. Njegov ego ne dozvoljava mu da u tom smjeru razmišlja i liberal sebe nikada na takav način neće preispitivati.Budući da liberalna struja koristi ego da manipulira ljudima, uglavnom joj se priklanjaju ljudi osjetljivog ega - nedovoljno sigurni i naglašene potrebe za uvažavanjem. Nesigurnost i potreba za uvažavanjem obično potječu ili od nezrelosti ili od uskraćene afirmacije u društvo ili jednostavno od želje za višim društvenim statusom. Dvije su glavne skupine ljudi u društvu koje spadaju pod ovaj opis...
Najranjivija skupina na manipulaciju egom su mladi (tipično studenti) koji, u procesu sazrijevanja, traže svoje mjesto u društvu i imaju potrebu da ih društvo uvaži i prepozna kao nešto više. Liberalna struja iskorištava tu potrebu mladog čovjeka da mu nametne svoje vrijednosti, nudeći mu željenu afirmaciju u obliku onog "dobrog osjećaja" uzvišenosti nad većinom... ali, naravno, pod uvjetom da on prihvati sve ideje koje mu ona servira.Suočen s tom nemoralom ponudom i manjkom životnog iskustva da prepozna manipulaciju u pozadini priče, mladi čovjek prihvaća sve što mu se servira u zamjenu za ideju da je netko i nešto. Pri tome ide, ako treba, i protiv vlastite savjesti tražeći argumente da opravda i prihvati čak i one liberalne ideje koje su mu instinktivno odbojne. Pod utjecajem spomenute manipulacije, mladi čovjek liberalizam doživljava kao skup ideja za "bolje i pametnije" ljude, što na njega utječe sugestivno i zbog čega je on unaprijed odlučan da ih prihvati, što zbog želje da ga se prepozna kao boljeg i pametnijeg, što zbog straha od mogućeg gubitka afirmacije i ridikuliziranja drugih liberala... prihvaća ih apriorno, samo zato što su liberalne, a tek naknadno smišlja argumentaciju kojim bi prihvaćanje mogao opravdati pred drugima.
Taj manjak sposobnosti mladog čovjeka da nadvlada svoj ego i njegovo posljedično nasjedanje na manipulaciju, obično se krivo doživljava i romantizira kao pozitivna osobina mladih... kao "mladenački bunt", mladenačka želja za promjenama i sklonost modernim idejama. Zapravo se radi o potrebi mladog čovjeka da dokaže sebe i njegovoj nedovoljnoj zrelosti da se odupre manipulaciji.Druga značajna društvena skupina podložna manipulaciji egom su obrazovani, koji zbog svog statusa obrazovanih također često imaju potrebu da ih se izdigne, da društvo na neki način prepozna i uvaži njihov trud i činjenicu da su obrazovani. Kao i kod prethodne skupine, često zbog te potrebe prihvate liberalizam u zamjenu za onaj snobovski osjećaj uzvišenosti nad drugima.
Zato, kada mladi i/ili obrazovani čovjek brani liberalne ideje, on zapravo brani sebe... brani onu ideju koja mu daje samopouzdanje - da je netko i nešto, da je nešto više od drugih. On na liberalnim idejama temelji svoj identitet "boljeg" i ako se njih opovrgne, za njega to znači da nije "bolji". Za njega su liberalne ideje usko vezane za osjećaj samopoštovanja te njegov društveni status. Kad ih ljudi prihvaćaju, on to doživljava kao potvrdu svoje vrijednosti. Neprihvaćanje istih on shvaća kao napad na sebe. Zato one za njega predstavljaju vrlo osobnu stvar... i zato ih on nikad neće preispitivati kritički i racionalno nego će ih prihvaćati bezuvjetno i braniti emotivno.